/ travanj 13, 2019

Domoljublje! Samo jedna riječ, a uzvišen sadržaj svjesnosti osjećaja ljubavi pripadanja svojoj domovini. Svojoj Hrvatskoj!

U našoj zemlji ta jednostavna riječ velikog značenja, na žalost, u ljudima asocira samo osjećaj želje i dužnosti obrane svoga, susjedovoga i prijateljevog praga. Ona budi sjećanja na borbu, s puškom u ruci, protiv agresora. I to je točno. Domoljublje i je to, ali i još mnogo toga u miru kada je vrijeme za oporavak i za bolje sutra. To je zajedništvo svih nas Hrvata! To je onaj osjećaj koji nas je ne dugo prije ujedinio u sreći uspjeha naše nogometne reprezentacije. Ali, zar samo to? Ne! Domoljublje je kada znaš da pljuneš li na ulici, pljunuo si na svoju domovinu. Kada u hodu baciš opušak popušene cigarete posramio si svoj dom, kada bacaš ostatke hrane kroz prozor u dvorište svoje zgrade sramotiš svoju domovinu. Otpad koji nošen riječnom strujom govori više od riječi, ispuštanje otpadnih i štetnih tvari, upotreba GMO, e, i to nije domoljublje.


A što reći o negiranju naših žrtava ili izbjegavanju jasnog izgovaranja :“Vodili smo domovinski obrambeno oslobodilački rat“. Je li to domoljublje? Naravno da nije. Svoju zemlju treba voljeti djelima, a ne deklarativno. Uzvikujući :“Ja sam Hrvat!“ iskazujete samo pripadnost narodu no, domoljublje je življenje, stvarno življenje za svoju zemlju.

Je li domoljublje apatično gledanje propadanja svoje zemlje skeptično se prepuštajući drugima, manjini, da vode u propast sve ono što volite : vašu obitelj, djecu, roditelje, vaša radna mjesta, vašu i njihovu budućnost? Okrenimo se oko sebe. Sve je više korisnika pučkih kuhinja i prihvatilišta za beskučnike, za ljude bez doma, za ljude bez krova nad glavom. A zašto!? Zato jer se samo gledalo kako se beskrupuloznim malverzacijama otimalo svojoj vlastitoj zemlji, svom vlastitom narodu. Otimala mu se budućnost. Otimala mu se sigurnost. Otimao mu se dom, ali ovaj puta ne sa puškom u ruci. Ovaj puta sa dlanom na srcu i željom za vlastitim više i još više, dok se ne otme i ne proda sve što je naše, Hrvatsko! Kakvo je to domoljublje koje je otjeralo naše mnogobrojne mlade obitelji trbuhom za kruhom u one iste zemlje za koje mi preostali stvaramo profit!? Nestajemo. Neće nas biti.

Ja volim svoju zemlju jednako i jučer i danas i sutra i zato želim da svatko odgovara za svoja loša djela protiv domovine i protiv moga naroda. Svi oni koji su ispred domovine stavili vlastitu korist nisu domoljubi. Oni ne brinu za i ne puštaju suzu nad polupraznom Likom, Kordunom i Slavonijom. Ne strepe nad vlastitim narodom okovanim verigama dužničkoga ropstva. Oni ne vide pogrbljene starce nad kvartovskim kontejnerima u potrgama za plastičnim flašama. Oni ne znaju za ljude iz svoga naroda koji po tržnicama skupljaju odbačene suhe listove salate ili natrulo i odbačeno voće.

Pokažimo ujedinjenim domoljubljem, onako kako samo mi Hrvati znamo, da želimo i možemo promijeniti loše na dobro, jer samo živ čovjek može sve kada hoće.

Nedjeljko Babić
Predsjednik HSSČKŠ-a

Share this Post