/ svibanj 3, 2019

Blažene generacije 60-tih godina koje smo odrastale uz bajke. Znate ono, princeze, djeve u nevolji, sirotice i uvijek prinčevi i junaci. No, kako ne bi sve bilo prelijepo sreću je uvijek rušila jedna ružna vještica. I tada je dolazilo do borbe dobra i zla u kojem je naravno dobro uvijek pobijedilo. Mi smo bili sretni, princeze spašene, rođena je ljubav, u carstva je ušla sreća i mir, a vještice su nestale ne mogavši otrpjeti snagu dobrote, čestitosti i junaštva. Divno da bi bilo i istinito, al zato bajke i postoje. No jednako tako postoje i priče. Jednu posebno pamtim, jer me podsjeća na moju zemlju. Zemlju koja je danas na vjetrometini vjetrova koji pušu i zavijaju i sa zapada i sa istoka. Pušu i donose hladnoću, a moja se Hrvatska stisla i šuti. Ščućurila se ona tako u kutu i čeka hoće li njena djeca upropastiti šansu topline i svjetla posljednje žigice. Ona se trudila svo vrijeme i palila je šibicu za šibicom ne bi li rasvijetlila tamu loše sudbine krojene tuđom hladnom rukom. Ne bi li tko vidio njezine suze zbog gubitka dijela po dijela ponosa vrijednosti.

Ovo nije bajka u kojoj će dobra vila spasiti sve. Ovo je priča, priča stvarnosti moje zemlje, zemlje koja ostaje bez svoje djece, zemlje koja ostaje bez zemlje, zemlje koja udiše tuđim plućnim ritmom. Priča o zemlji koja nezna bi li njena djeca upalila posljednju žigicu ili bi se predala mraku nesigurne budućnosti.

Mirjana Gaura
Ososbna savjetnica Predsjednika HSSČKŠ-a

Share this Post