/ svibanj 8, 2019

Umjetnost življenja u mojoj zemlji je umjetnost preživljavanja i dovijavanja kako i na koji način svakodnevno odigrati svoju ulogu u teatru apsurda. Za sporedne uloge ove dugovječne predstave nema nikakvog teksta već preko dva desetljeća, kao da smo se vratili u doba nijemoga filma, samo što se ovo sve odigrava na daskama koje život znače.

Naravno, kao i u svakoj predstavi, i kod nas sve je započelo prologom. Jest da je bio obliven krvlju moga naroda. Jest da je bio okupan gorkim suzama majki, žena, djece i staraca uz pratnju štektanja i fijukanja milijardi metaka popračenim gromoglasnim eksplozijama. Kao da je tamo negdje preko velike bare nekoga zabavljala zvučna kulisa želeći čim više uživati u umjetničkom doživljaju ubijanja moga naroda. Netko, neki bijeli poglavica krojio je već jako davno, baš u tom prologu, sudbinu jedne zemlje na brdovitom balkanu pripremajući temelje federacije europskih država prekriven baršunasto neprozirnim zastorom.

I tako je prolog kliznuo u prvi čin. Stradavanja. Rušenja. Logori. Zatvaranja. Mučenja. Silovanja. Razmjene. A sve pod kapom nebeskom. Pod kapom plavetnila žudeći za svojom slobodom, slobodom svoje zemlje, slobodom svoga naroda. I na kraju prvoga čina stigla je ona, sloboda, bijela, čista okupana krvlju vlastitoga naroda. Ali naša! Napokon naša!

Vidali smo rane, euforično se nadajući kako drugi čin daje bolji scenarij. Vjerovali smo u podjelu uloga, u podjelu tekstova, u didaskalije. Vjerovali smo u vjerovanje vjerujućima. I oni su vjerovali našem vjerovanju. I tako smo dugo obostrano vjerovali svatko u svoje vjerovanje želeći uvidjeti vidljivo nadajuće. Baš kao i epizodisti gledali smo slijepi kod očiju, a kulise su nestajale jedna po jedna. Pozornica se praznila. Na sceni su ostali samo glavni akteri. Kao epizodisti i statisti zauzeli smo svoja mjesta u publici čekajući natpis „Pljesak“.

Ukočeni statičnošću upravo čekamo famozni treći čin Cromedije apsurda. Umorni sa preskupom kartom teatra u kojem ne znamo kraj ove predstave za nas i nadalje upiremo pogled u pozornicu vjerujući glavnim glumcima. A oni odlično igraju svoju rolu, igraju za sebe. Ne za nas.

Mirjana Gaura
Osobna savjetnica Predsjednika HSSČKŠ-a

Share this Post