/ svibanj 9, 2019

Na pitanje je li čaša polupuna ili poluprazna odgovor ćete dati ovisno o tome jeste li ili niste žedni. To jednako vrijedi i za moj narod samo sa jednom velikom razlikom. Mnogi u mojoj Hrvatskoj čašu vide polupraznu, ali ne bi ništa uradili da posegnu rukom za tekućinom i napune tu istu čašu.

Što su to postali, pesimisti ili konformisti? Je li zaista sve tako crno da se ne može mijenjati? Ili se lakše nekritčki poistovjetiti sa grupom na vlasti, kako bi bili prihvaćeni, iako znaju da ta grupacija nema ispravne stavove i ne radi dobro za nas?

Jesu li, možda, optimisti ili samo obični pehisti? Isplati li se puštati vremenu vjerujući kako će se sve samo posložiti, jer čaša je polupuna? Ili je bezbolnije i jednostavnije vjerovati kako nije njihova krivnja što voda hlapi?

Možda su ipak oportunisti, a možda mazohisti? Hoće li im pomoći izbjegavanje jasnog izricanja svog stava uz prilagođavanje svakoj situaciji, kako bi izvukli korist zbog svog cilja, bez ikakvih moralnih dilema pa čak i trpeći žeđ? Ili osjećaju zadovoljstvo sve većoj izloženosti poniženju?

I tako dok moj narod, gledajući čašu, još uvijek ne zna što je ja sam odavno odlučila utažiti žeđ nastavljajući čvrsto koračati po znanom mi putu do izvora.

Mirjana Gaura
Osobna savjetnica Predsjednika HSSČKŠ-a

Share this Post