/ svibanj 18, 2019

„Ma ljudi, je li to moguće!?“ Naša Hrvatska je zaista postala Hollywood! Zemlja smo vrhunski prirodno nadarenih „glumaca, scenarista, režisera, vizažista i stručnjaka za efekte“. U našoj zemlji mašta radi svašta.

Ispunili smo sve preduvjete za snimanje dvadesetogodišnje Hrvatske trakavice sa malim brojem rotirajućih glavnih uloga, ali zato velikog broja epizodističkih koje glumci vrhunskom stručnošću preobražaja i transformacije iz jednog lika u drugi, uvijek i jedino, po potrebi brzopotezno i hvalevrijedno danas već spontano mijenjajući upotrebljavaju.

Kako ne bi bilo zabune radi se o jako zahtjevnim ulogama koje od naših glumaca zahtijevaju strašno velike žrtve. Nije lako uživjeti se u „mrske“ im uloge korumpiranih, pohlepnih političara koji svojim tekstovima i dobroj glumi moraju pokazati cijeloj Hrvatskoj naciji kako znaju što je to domoljublje i kako se njime lako dolazi na pozicije.

Nitko od nas Hrvata ne može razumjeti koliko je snage potrebno, igrajući svoju rolu, ne pokazati, a opet dati naslutiti kako se do novaca dolazi preko traženja i uzimanja mitologije, korupcijama i ne malim provizijama provizija.

Nitko ne zna kako je teško glumiti hladnoću gledajući statiste kako odlično glume narod željan kruha i igara.

Nije to lako, jer snimanje ne traje od jučer. No, uz tako iscrpljujuće teško i odgovorno breme glume još je teže vrijeme radnji staviti u neko nepostojeće vrijeme. U neki svemirski međuprostor u koji se vozilom budućnosti svako malo putuje u doba velikog slova „U“, pa onda u doba crvene petokrake, pa zatim u vrijeme zlatnih zvijezda posloženih u krug i onda opet na početak.

I zanimljivih li današnjih pompoznih jakih kadrova kompleksne i važne scene. Jedna od tih zlatnih zvijezda je upravo i baš danas spustila se sa plavih visina i sletjela, ni više ni manje, baš u našoj zemlji. Ta zvijezda sa glavom uvučenom u ramena zasjala je na setu, mjestu snimanja, svojim čarobnim moćima darujući ih jednom od naših bljedolikih glumaca. Prepuna dvorana statista mahnito je mahala zastavama slaveći njenu sv(j)et(l)ost.

Mnogo je bilo govornika, naučenih tekstova, radosti uspjeha ovjenčanih nevidljivim lovorovim vijencem neuspjeha. No svaki umjetnik je ništa bez talenta i savladanih glumačkih tehnika, jer nezreo umjetnik iritira, a zreo krade.

Nedjeljko Babić
Predsjednik HSSČKŠ-a 

Share this Post