/ svibanj 20, 2019

Sinoć se u Ciboni pokazalo kako se stranački prilagođava govor jedino i samo za sebe, a ne za Hrvatskog čovjeka. Dvoranom se orila rečenica : „ Samostalna i suverena HDZ izlazi na izbore za EU parlament!“ Zar se ne kandidiraju ljudi za ljude? Zar Hrvati više nisu uopće važni, više ne postoje? Dobro promišljena kampanja koja udara u vlastite interesne žice u fujduru koji zasigurno odgovara „zlatnoj mladeži“, jer u tome vide svoju jedinu lako stečenu sigurnu budućnost.

Njemački pisac Lichtenberg lijepo je rekao :“Ne znam što bih sve dao kad bi točno znao za koga su zapravo učinjena djela o kojima se u javnosti govori da su bila učinjena za domovinu“, no sinoć u Ciboni domovina nije bila glavni lik. Glavni lik je bila jedna Stranka, Stranka koja nije njegovala ideje prvog nam predsjednika države, ali bombastično se zna kititi perjem prvotne i čiste HDZ-e.

Zar je ova današnja Hrvatska ona zemlja za koju se ginulo bez imalo razmišljanja, iz čistog iskonskog domoljublja? Nije! Hrvatska je danas umjesto zemlje obilja postala zemlja ispunjena čekaonicama. Jedni čekaju da im se smiluju i udijele lijekovi važni im za život, drugi se nadaju vlastitom krovu nad glavom, treći skidanju blokada na računima u koje ih je uvela ista ta čudno devijantno domoljubna Stranka. Ostali čekaju da im se nekim čudom otvore vrata rada, neki pokorno, a neki već i pokoreno čekaju novo jutro kako bi obišli kvartovske kontejnere u potrazi za bocama, odbačenom hranom ili starom i pohabanom obućom ili odjećom. Pučke kuhinje svakoga dana čekaju svoju gladnu klijentelu, dok mnogi mirno čekaju na autobusnom kolodvoru polazak u pravcu neke tuđe i strane zemlje zbog vlastitog opstanka.

Ja zbog tih i takvih čekaonica razumijem sve te Hrvatske iščekujuće čekaće koji rezignirano sliježu ramenima na spomen imena domovine.

Hrvatska je danas umjesto zemlje obilja postala zemlja zaborava. Zaboravio se Hrvatski poljoprivrednik, stočar, voćar, radnik, intelektualac, kulturnjak, zaboravio se Hrvatski čovjek.

Ja i zbog tih i takvih zaboravljenih razumijem sve te Hrvatske nevidljive zaboravke koji rezignirano samo bolno uzdahnu na spomen imena im domovine.

Hrvatska je danas umjesto zemlje ponosnih Hrvata postala zemlja tužnih očeva i majki, djedova i baka. Zemlja u kojoj više ne odjekuje na svakom koraku radosna i glasna cika i smijeh djece. A djeca su ta zbog kojih se ne smijemo predati. Zbog njih trebamo i moramo početi stvarati naš Hrvatski svijet po mjeri našeg Hrvatskog čovjeka današnjice, a budućnosti naše djece. Sve nas je manje.

Mi ne želimo klečati pred Bruxellesovom oligarhijom, pred hladnom birokracijom, pred zakonima tuđina. Ne dajemo više svoju zemlju na bubanj. Dovoljno su rasprodali, dovoljno su kamatarili, dovoljno su plijenili hrvatskog čovjeka i dovoljno smo propadali.

Ova današnja HDZ uzvikuje kako osjeća domoljublje (patriotizam), ali ne pozna rodoljublje (nacionalizam), jer rodoljub može biti samo onaj koji voli čitav svoj narod, a ne kao u dobro nam poznatoj pjesmi :“Ja volim samo sebe, jedino sebe…“.

Nedjeljko Babić Predsjednik HSSČKŠ-a

Share this Post